Razgovaramo s edukatoricom za odgoj Glorijom Peranić
Gubitak voljene osobe jedan je od najtežih trenutaka u životu, i za odrasle i za djecu. I dok odrasli često već imaju iskustva s tugom, djeca se s tom emocijom susreću prvi put, a bez prave podrške mogu je teško razumjeti i obraditi. Edukatorica za odgoj Glorija Peranić objašnjava kako pristupiti toj temi s djetetom – nježno, iskreno i s puno suosjećanja.
Razumijevanje smrti ovisi o dobi
Način na koji dijete shvaća smrt uvelike ovisi o njegovoj dobi. Najmlađa djeca, do treće godine, uopće nemaju razvijen pojam smrti. Ona odlazak povezuju s privremenim odvajanjem i ne mogu razumjeti da se osoba više neće vratiti. Djeca između treće i šeste godine često zamišljaju smrt kao nešto što se može poništiti ili kao neku vrstu čarolije – primjerice, vjeruju da je preminula osoba postala anđeo. Postavljaju mnoga pitanja i mogu pokazivati zbunjenost ili tugu na nesvjesne načine. Između šeste i devete godine djeca počinju shvaćati da je smrt trajna, ali ju često još ne povezuju sa sobom ili svojim roditeljima. Pravo razumijevanje smrti, kao nečega što je nepovratno i dio života, dolazi tek u kasnijoj dobi, najčešće tijekom adolescencije.
Kako djetetu reći da je netko umro?
Najvažnije je da budete iskreni, ali istovremeno blagi i jasni. Kada djetetu govorite o smrti, važno je izbjegavati nejasne izraze poput „otišao je na put“ ili „zaspao je“, jer oni mogu dodatno zbuniti dijete. Umjesto toga, najbolje je reći nešto poput: „Moram ti reći nešto tužno. Tata je preminuo. To znači da njegovo tijelo više ne radi i nećemo ga više moći vidjeti.“ Takva rečenica, iako teška, djetetu daje jasnu informaciju bez straha i nesporazuma.
Razgovor bi trebao biti vođen u mirnom okruženju, kada imate vrijeme i prostor za dijete. Ako je dijete mlađe, može uz sebe imati omiljenu igračku koja mu daje osjećaj sigurnosti. Važno je ostati uz dijete i pratiti njegovu reakciju, koja može doći odmah, a može se i odgoditi. Neka djeca u početku ne pokažu nikakve emocije, ali to ne znači da ne tuguju.
Što ako dijete pomisli da je ono krivo?
Djeca ponekad vjeruju da su njihova djela ili riječi uzrokovala smrt voljene osobe. U takvim situacijama važno je jasno reći: „Ti nisi ništa učinio/la da bi se to dogodilo. Nitko nije kriv. To je nešto što se događa, i jako nam je žao.“ Ovakva jednostavna rečenica djetetu vraća osjećaj sigurnosti.
Pokazivati tugu – da ili ne?
Roditelji se ponekad pitaju trebaju li skrivati vlastitu tugu pred djetetom. Glorija Peranić naglašava da je u redu pokazati emocije; djeca uče iz onoga što vide, pa ako vide roditelja koji tuguje, ali se s tugom nosi, i oni će naučiti da je to prirodan i prihvatljiv dio života. Ako plačete, možete reći: „Tužna sam jer mi tata tako nedostaje, i zato plačem. To je normalno i svi imamo pravo biti tužni.“ Time djetetu pokazujete da je iskazivanje emocija sigurno i dopušteno.
Kako pomoći djetetu da tuguje?
Djeci je potrebno omogućiti da se izraze – riječima, crtežima, pismima. Možete zajedno nacrtati nešto što vas podsjeća na voljenu osobu ili napisati pismo u kojem dijete iznosi što bi joj htjelo reći. Mlađoj djeci možete simbolično predložiti da crtež „pošalju u nebo“, primjerice helijskim balonom ili da ga zalijepite na prozor.
Također, važno je održavati dnevnu rutinu – obroci, igra, školske aktivnosti. Takva struktura djetetu vraća osjećaj sigurnosti. Ako pokazuje promjene u ponašanju poput regresije, noćnih buđenja ili straha od odvajanja, pokušajte ih prihvatiti kao dio procesa tugovanja i ne kažnjavati ih.
I na kraju – brinite i o sebi
Vaše emocionalno stanje uvelike utječe na dijete. Ne trebate biti „jaki“ i skrivati tugu, ali je važno da i vi imate prostor za žalovanje. Ako osjećate da vam je teško nositi se s vlastitim osjećajima, potražite podršku – u obitelji, među prijateljima, ili kod stručnjaka. Tako ćete i svom djetetu biti stabilniji oslonac.
