Uz savjete stručnjaka Igora Čerenšeka, psihologa i mentalnog trenera
Samopouzdanje se ne gradi preko noći. Gradi se u svakodnevnim situacijama – kroz pokušaje, greške, uspjehe, učenje. A jedna od najmoćnijih životnih škola za djecu upravo je sport. U pripremi ovog članka sudjelovao je Igor Čerenšek, psiholog, bivši vrhunski sportaš i mentalni trener, koji već godinama pomaže djeci i mladima da kroz sport razvijaju zdrave slike o sebi. Donosimo vam ključne uvide kako sport pomaže djetetu da raste – prvenstveno kao osoba, a potom i sportaš.
Sport kao ogledalo unutarnje snage
Sport je puno više od rezultata – to je prostor u kojem dijete svakodnevno uči da trud vrijedi. Kad dijete postavi cilj („Želim naučiti novu tehniku“, „Želim trčati duže“) i u tome uspije, jača ono najvažnije: osjećaj “ja to mogu”. To nije samo samopouzdanje, već dublji osjećaj samoefikasnosti – uvjerenje da je vlastiti trud vrijedan i učinkovit. Pohvale koje dolaze zbog zalaganja, a ne samo pobjede, posebno su važne. Ako dijete čuje: „Ponosan sam na tvoj trud“, a ne samo „Bravo za pobjedu“, uči da vrijedi zbog sebe – ne samo zbog rezultata. Na taj način, dijete gradi unutarnji glas koji ga podržava i kad pogriješi.
Porazi nisu kraj – nego prilika
Jedna od najvećih vrijednosti sporta je što djeci omogućuje da se suoče s pogreškama i neuspjesima – i da u njima ne vide prijetnju, već priliku za rast. Djeca koja nauče da poraz nije dokaz nesposobnosti nego korak u učenju, postaju otpornija, hrabrija i emocionalno stabilnija.
Ovdje roditelji i treneri imaju ključnu ulogu – ako pristupaju greškama s prihvaćanjem i podrškom, dijete neće razviti strah od neuspjeha. Ako mu kažu: „Svi griješimo – važno je što iz toga naučimo“, pomoći će mu da izgradi zdravu i stabilnu sliku o sebi.
Roditelji: budite oslonac, ne dodatni pritisak
Roditelji često nesvjesno ulaze u ulogu trenera – analiziraju pogreške, uspoređuju s drugima, komentiraju rezultate. A djeci najviše treba emocionalna podrška. Umjesto da govorite „trebao si bolje“, pitajte: „Kako si se osjećao?“ ili „Što ti misliš o svom nastupu?“ – time otvarate prostor za refleksiju, a ne za kritiku. Pohvalite trud bez da ga vežete isključivo za rezultat. I obratite pozornost na vlastitu neverbalnu komunikaciju – djeca vrlo dobro prepoznaju pogled razočaranja, uzdah ili tišinu. Važno je da osjete da ih volite i podržavate bezuvjetno – bez obzira na to kako su odigrali utakmicu.
Treneri: razvijajte djecu, ne samo sportaše
Trener je često jedna od najutjecajnijih osoba u djetetovu životu. Kvalitetan trener zna da je važno razvijati dijete – ne samo sportsku tehniku. Kada trener pohvali napredak („Bolje si čuvao igrača nego prošli put“) umjesto da uspoređuje s drugima, dijete uči mjeriti uspjeh kroz vlastiti napredak.
Važno je i da djeca sudjeluju u postavljanju ciljeva – tada osjećaju veću motivaciju i odgovornost. Ako ih učimo da traže rješenja, da razmišljaju, da pokušavaju ponovno – razvijamo ne samo bolje sportaše, već otpornije, samopouzdanije ljude.
Sport uči životnim lekcijama
Uz samopouzdanje, sport razvija i brojne druge važne životne vještine. Djeca uče što znači ustrajnost – da se uspjeh ne događa odmah, nego dolazi kroz vrijeme i trud. Uče da greške nisu kraj svijeta, nego prilike za rast. Uče fleksibilno razmišljati, prepoznati različite pristupe problemima, i graditi vjeru u vlastitu sposobnost učenja.
Kad dijete vidi da nije važno samo „biti talentirano“, već „biti ustrajan“, ono usvaja ono što psiholozi nazivaju razvojnim mentalnim sklopom – stavom da se sposobnosti razvijaju, a ne nasljeđuju. I to je najvažnija lekcija koju može ponijeti iz sporta – lekcija koja će mu koristiti cijeli život.
I za kraj – tri stvari koje roditelji mogu napraviti već danas
- Odaberite trenera koji osim sporta poznaje i djecu – koji zna slušati, podržati i biti uzor.
- Pustite dijete da samo odabere sport koji ga zanima – užitak je važniji od uspjeha.
- Razgovarajte o vlastitim greškama – budite primjer, ali realan, ne savršen.
