Stručna perspektiva: kako samohrani roditelj može biti sigurna luka svom djetetu – otkriva nam psihologinja Klara Zečević-Božić
Kako stvoriti topli, stabilni i sretni dom kada ste jedina odrasla osoba na koju se dijete može osloniti? Kako graditi bliskost, a istovremeno postavljati granice? Psihologinja Klara Zečević-Božić, s bogatim iskustvom u radu s obiteljima i djecom, govori o izazovima i snazi jednoroditeljskih obitelji te otkriva što djeci u takvom okruženju najviše treba.
Što djeci uistinu daje osjećaj sigurnosti?
Djeca ne trebaju savršenstvo – trebaju emocionalnu sigurnost. Osjećaj da su voljena, viđena i prihvaćena. Taj se osjećaj ne gradi velikim gestama, već kroz svakodnevne sitnice: kroz topli pogled, zagrljaj, iskrenu rečenicu poput „Vidim da si tužan, idemo pričati o tome“.
Dijete koje se osjeća emocionalno sigurno zna da je voljeno, prihvaćeno i viđeno – ne samo kad je poslušno i veselo, nego i kad je zbunjeno, tužno ili ljuto. Ono zna da smije osjećati sve što osjeća, bez straha da će zbog toga biti odbačeno. U jednoroditeljskoj obitelji to je još važnije, jer dijete ima samo jednu emocionalnu točku oslonca. Kad roditelj ne vidi, ne čuje ili ne reagira – dijete nema gdje drugo potražiti smirenje. Zato su dosljedna prisutnost, emocionalna dostupnost i pažnja ključni temelji za sretan dom.
Ljubav bez uvjeta i granice s poštovanjem
Bezuvjetno prihvaćanje znači da dijete osjeća ljubav ne zbog onog što postiže, nego zato što postoji. Roditelj može reći: „Volim te i kad si ljut“ – i time djetetu poručiti da emocije nisu prijetnja odnosu. Kada dijete pogriješi, važno je razdvojiti ponašanje od identiteta: „Nije u redu što si to napravio, ali nisi loš dječak.“ Tako čuvamo njegovo samopoštovanje i učimo ga odgovornosti, a da ne narušimo osjećaj povezanosti. Otvorena i mirna komunikacija, spremnost na slušanje i postavljanje granica koje su jasne, ali ne i krute, omogućuju djetetu da se osjeća sigurno, a opet slobodno unutar odnosa. Roditelj koji zna reći „Nisam trebao vikati, bio sam umoran – oprosti“ djetetu daje dozvolu za grešku, ali i modelira zdrav način suočavanja s pogreškama.
Bliskost se gradi kroz svakodnevicu
U jednoroditeljskim obiteljima dani su često puni obaveza, ali i u toj gužvi postoje trenuci u kojima se može graditi povezanost. Ne radi se o tome koliko vremena provodite s djetetom, već kako to vrijeme izgleda. Ponekad je dovoljno 15 minuta dnevno – bez mobitela, uz igru, šetnju, crtanje ili razgovor – da dijete osjeti: ovdje sam važan, mama / tata me vidi. Dijete ne traži posebne izlaske, već vašu emocionalnu prisutnost. Iako ste možda iscrpljeni, kad djetetu kažete: „Imam malo vremena danas, ali biraj što ćemo zajedno raditi“, ono ne osjeća da ga „nema dovoljno“ – već da je bitno.
Struktura koja umiruje, toplina koja povezuje
Dijete se osjeća sigurno kad zna što može očekivati. Redovne rutine, jasna pravila i predvidiva svakodnevica ne znače krutost – naprotiv, kada su ispunjene toplinom, one pružaju osjećaj stabilnosti. Primjerice, ako je vrijeme za spavanje u 21 sat, ali je petak, možete reći: „Znam da je vikend – večeras možeš ostati budan malo dulje.“ Time pokazujete i dosljednost i fleksibilnost – dvije osobine koje zajedno grade zdravu strukturu. Kad roditelj mirno postavi granicu – „Ne možeš vikati, ali možeš mi reći što te uzrujalo“ – dijete uči kako izraziti emocije bez da se osjeća posramljeno. A kad pogriješite, iskrenost i isprika postaju snažan alat u jačanju međusobnog povjerenja.
U konačnici, tri stupa zdravog odnosa s djetetom – dosljedna prisutnost, emocionalna dostupnost bezuvjetne ljubavi i struktura koja poštuje djetetove potrebe – ključni su za stvaranje osjećaja sigurnosti i sreće u domu.
Emocionalni izazovi: kako ih prepoznati i podržati dijete?
Dijete iz jednoroditeljske obitelji može osjećati gubitak, čak i ako drugi roditelj fizički postoji. Ponekad osjeća potrebu da „pomaže“ roditelju, da bude ozbiljnije nego što bi trebalo, ili se zatvara u sebe jer se osjeća drugačije. Zato je važno djetetu omogućiti prostor za izražavanje emocija, ne dijeliti s njim vlastite brige poput financija ili konflikata s bivšim partnerom, i – kad god je moguće uključiti druge odrasle osobe kao dodatne izvore podrške (bake, djedovi, prijatelji obitelji). Ako dijete pokazuje znakove trajne tuge, agresije, straha od odvajanja ili tjelesnih tegoba bez jasnog uzroka – nemojte čekati. Potražite stručnu pomoć. To nije znak slabosti, nego snage.
Sretan dom ne znači da je savršen
Sretan dom ne nastaje iz savršenstva, nego iz autentične prisutnosti, topline i svakodnevnih trenutaka u kojima dijete osjeća: voljeno sam, viđeno sam, sigurno sam. U jednoroditeljskim obiteljima, gdje sav teret često nosi jedna osoba, još je važnije vjerovati da ono što djetetu najviše treba – već imate u sebi.
Ne morate znati sve. Ne morate sve stići. Ali ono što možete i što je najvrijednije je biti tu. Sa svojim glasom, svojim zagrljajem, svojim riječima koje kažu: „Nisi sam.“ Jer nije količina vremena ono što stvara bliskost, već kvaliteta vaše prisutnosti. I naravno, budite autentično svoji. Baš takvi kakvi jeste, vi ste svom djetetu – dom.
