Iz perspektive stručnjaka: psihoterapeutkinja Sara Novak
Biti roditelj jedan je od najizazovnijih zadataka – a biti jedini roditelj u kućanstvu, izazov je koji sa sobom nosi posebnu težinu. Premda se jednoroditeljske obitelji često susreću s istim roditeljskim dilemama kao i dvoroditeljske, postoje i specifične emocionalne, logističke i društvene prepreke koje zahtijevaju dodatnu snagu i podršku. O tim izazovima razgovarali smo s psihoterapeutkinjom Sarom Novak, koja već godinama radi s roditeljima u individualnom i grupnom okruženju. Donosimo vam njezine uvide – ali i konkretne savjete za više razumijevanja, povezanosti i unutarnjeg mira.
Samoća nije uvijek usamljenost – ali može boljeti
“Jednoroditeljsku obitelj često opisuje jedna riječ: samoća”, kaže Sara Novak. “To ne znači nužno usamljenost – ali znači činjenicu da nemate partnera kojem možete reći ‘preuzmi ti, ja više ne mogu’. Ta odsutnost drugog roditelja, ne samo fizička nego i emocionalna, stvara osjećaj osamljenosti koji se teško objašnjava.”
Roditelj u jednoroditeljskoj obitelji često nosi sve – brigu o kućanstvu, financije, disciplinu, nježnost, granice, tješenje… I teško je ne klonuti kad osjetite da nitko drugi ne nosi ni dio tog tereta. Upravo zato, kaže naša sugovornica, važno je razlikovati samoću od usamljenosti – jer usamljenost možemo smanjiti povezivanjem: s prijateljima, obitelji, drugim roditeljima, grupama podrške. I onim što je najvažnije – povezivanjem sa samima sobom.
Kad je sve na vašim leđima – organizacijski izazovi bez filtera
Osim emocionalnih, jednoroditeljske obitelji suočavaju se i s vrlo konkretnim, svakodnevnim izazovima. “Odlazak na posao, priprema ručka, zadaće, kupnja, vožnja na trening… a sve to dok pokušavate ne izgubiti strpljenje i ne zaboraviti na svoje potrebe”, opisuje Sara. Rješenje? Nije u savršenstvu, nego u prihvaćanju. “Jedna od najvećih zamki je uvjerenje da sve morate sami i da ništa ne smijete ispustiti. A zapravo – smijete. Ne morate nadomjestiti odsutnog roditelja. Ne morate sve organizirati savršeno.”
Kako njegujemo stabilnost u svakodnevici – mali koraci koji čine razliku
U životu samohranog roditelja svaki dan donosi niz odluka, zadataka i emocionalnih izazova. Upravo zato važno je napraviti prostor za jednostavne, ali duboko učinkovite prakse koje pomažu da ostanemo povezani sa sobom, a time i prisutni za svoje dijete. Stabilnost se ne izgrađuje velikim pothvatima, nego malim koracima koji se ponavljaju – iz dana u dan.
Prvi je korak otpustiti dio očekivanja. Mnogi roditelji osjećaju pritisak da nadomjeste “nedostatak” druge strane – da sve bude savršeno, organizirano, bez greške. No dijete ne treba savršen dom, nego sigurnu, emocionalno dostupnu osobu. Vaš mir, vaša toplina, vaša prisutnost – to je ono što stvara osjećaj sigurnosti. U redu je ako niste stigli skuhati ručak ili ako vam kuća nije uvijek pospremljena. Važno je da ste tu – autentični i prisutni.
Zatim, uvedite male rituale oporavka. Ne trebaju to biti velike, vremenski zahtjevne promjene. Dovoljno je pet minuta tišine ujutro prije nego što dan počne, par minuta pisanja zahvalnosti navečer ili jednostavna topla kupka dok dijete spava. To nisu “sitnice” – to su temelji vaše emocionalne otpornosti. Kada ulažemo u sebe na ovim malim razinama, stvaramo unutarnji prostor u kojem možemo disati, misliti i osjećati s manje pritiska.
I, naposljetku, granice su nužne – ne samo prema djetetu, nego i prema vanjskom svijetu. To može značiti da ne odgovarate na poruke bivšeg partnera u svako doba dana, da jasno kažete “ne” obvezama koje vam trenutno nisu prioritet ili da djetetu postavite jasnu strukturu oko obroka, spavanja ili korištenja ekrana. Granice nisu strogoća – one su ljubav jer pružaju sigurnost. I vama i djetetu.
Zapamtite, ove male svakodnevne prakse nisu luksuz, nego nužnost. One nisu znak slabosti, nego dokaz zrelosti i snage. Jer samo roditelj koji ima prostor za sebe može istinski biti tu za svoje dijete.
Pomoć nije slabost – to je snaga koja podržava
Mnoge jednoroditeljske obitelji bore se sa stigmom – osjećajem da su “manje vrijedne”, da “ne funkcioniraju kako treba”. Ova percepcija još je prisutna u društvu, ali i u školama, pa i unutar šire obitelji. Sara Novak ističe koliko je važno da društvo počne prepoznavati i podržavati raznolikost obiteljskih struktura – ne samo deklarativno nego i konkretno: kroz sadržaje u školama, medijima i zajednici. “Grupa podrške koju vodim često je prvo mjesto gdje roditelji osjete: ‘Nisam sam/sama. Ima nas još’. Ljudi više idu na individualne terapije, nego u grupe, ali povezanost u zajednici ima iscjeljujuću snagu.”
Emocionalna veza s djetetom ne stvara se savršenstvom – nego prisutnošću
“Najveći dar koji možete dati svojem djetetu je emocionalna prisutnost”, kaže Sara. No, kako biti prisutan kada ste iscrpljeni? Prvi je korak zagledati se u sebe. “Dok god sami u sebi nosimo sram, ljutnju, tugu, žaljenje ili okrivljavanje – teško ćemo čuti dijete a da sve to ne projiciramo na njega.”
Što pomaže?
- Priznati vlastite emocije i proraditi ih – kroz terapiju, pisanje dnevnika ili razgovor.
- Prepoznati kada pokušavamo “spasiti” dijete jer se sami osjećamo ranjeno.
- Naučiti slušati dijete – ne da bismo ga popravili, nego da bismo ga razumjeli.
Kad roditelj nauči razlikovati: “moje je dijete tužno” od “moje je dijete tužno zbog mene”, otvara se prostor za autentičnu povezanost, bez krivnje i ispravljanja.
I na kraju – kako graditi zdravu obitelj i kad ste sami?
Djeca iz jednoroditeljskih obitelji nisu unaprijed osuđena na probleme – ali postoje rizici koje valja znati. Preuzimanje odgovornosti, osjećaj krivnje za razvod, sram što nisu “kao drugi”… sve su to unutarnji tereti s kojima se djeca mogu nositi. “Prevencija kreće od roditelja”, ističe Sara. “Dijete će osjetiti ono što vi osjećate – ako vi vjerujete da je vaša obitelj vrijedna, bez obzira na broj članova, i ono će vjerovati da je tako.”
Tri stvari koje možete učiniti već danas
- Dajte si dozvolu za odmor – ne morate sve, ni odmah.
- Povežite se s drugima – s prijateljicom, grupom podrške, stručnom osobom – nije slabost tražiti pomoć.
- Gledajte svoje dijete kao osobu, a ne kao projekt – ne mora biti “dobro dijete”, dovoljno je da bude ono što jest – uz vas koji ga prihvaćate.
