Razgovor s Ivom Jovović iz Udruge LET: Jednoroditeljske obitelji – stvarne, prisutne, ali često nevidljive
Samohrani roditelji, razvedeni, udovci i udovice, roditelji koji samostalno podižu djecu iz raznih razloga – svi oni čine jednoroditeljske obitelji. Iako su brojne i raznolike, njihove se priče rijetko čuju, njihovi izazovi često zanemaruju, a njihova snaga ostaje neprepoznata.
S Ivom Jovović iz Udruge LET – organizacije koja se već godinama bavi podrškom ranjivim skupinama i zagovaranjem društvene pravednosti – razgovarali smo o tome zašto je ključno da se jednoroditeljske obitelji ne samo prepoznaju nego i aktivno uključuju u društveni dijalog.
Zašto je važno da ih čujemo?
“Vidljivost donosi promjenu – ona pomiče granice, ruši stereotipe i otvara prostor za bolje razumijevanje. Jednoroditeljske obitelji često nemaju priliku iznijeti svoju svakodnevicu, a kada je nečija stvarnost nevidljiva, ona ne postoji ni u zakonima, ni u politici, ni u podršci zajednice”, ističe Iva Jovović.
U Hrvatskoj je, prema pokazateljima Popisa stanovništva i podacima Udruge LET, sve više obitelji koje čine samo jedan roditelj i dijete ili djeca. No, društvena infrastruktura, jezik kojim govorimo i poruke koje šaljemo putem medija i obrazovnih sadržaja još su usmjereni prema dvostrukim roditeljskim modelima. To nevidljivo isključivanje, ističe Jovović, ima duboke posljedice – od osjećaja srama i izolacije kod roditelja i djece do nedovoljne ili neadekvatne institucionalne podrške.
Nevidljivost i stigma – kako se manifestiraju?
“Roditelji nam govore o brojnim oblicima nevidljivosti – od školskih obrazaca u kojima se pretpostavlja da su oba roditelja prisutna do izostanka financijske podrške i fleksibilnosti u radnim okruženjima”, objašnjava Jovović. Jednoroditeljske obitelji suočavaju se s ekonomskim pritiscima, emocionalnim izazovima i često dvostrukim standardima – dok ih se, s jedne strane, gleda kao “manjkave”, s druge se strane od njih očekuje nemoguće.
Djeca iz ovih obitelji također osjećaju posljedice – bilo kroz stereotipe u razredu, bilo kroz poruke da “nešto nije kako treba”. A sve to ostavlja trag na njihovoj slici o sebi i osjećaju pripadnosti.
Što možemo učiniti kao društvo?
Vidljivost ne dolazi sama od sebe – ona se stvara sustavnim promjenama i društvenom voljom. Jovović naglašava da su potrebne promjene na više razina: “Institucije moraju prilagoditi svoje obrasce i prakse tako da uključuju i prepoznaju jednoroditeljske obitelji. To znači fleksibilnije radne uvjete, dostupniju psihološku i pravnu podršku, kao i promjene u obrazovanju – da se kroz školske udžbenike i aktivnosti jasno komunicira da postoje različiti oblici obitelji i da su svi jednako vrijedni.”
Zajednice mogu imati veliku ulogu ako stvore prostor za podršku – kroz lokalne centre, grupe podrške, radionice, razmjenu iskustava i inicijative koje stvaraju osjećaj pripadnosti. U tome je važna i uloga medija, koji imaju moć mijenjanja percepcije – isticanjem priča, iskustava i uspjeha jednoroditeljskih obitelji.
Koje poruke želimo poslati?
“Jednoroditeljske obitelji nisu ‘nedostatak’ nečega – one su pune snage, kreativnosti, otpornosti i ljubavi. To su obitelji koje svakodnevno balansiraju između uloga, koje pružaju sigurnost svojoj djeci bez obzira na okolnosti i koje zaslužuju isti tretman i poštovanje kao bilo koja druga obitelj”, poručuje Iva Jovović.
Važno je jasno komunicirati da raznolikost obiteljskih struktura nije prijetnja društvu, nego njegova stvarnost. I da ono što svako dijete najviše treba nije broj roditelja, nego emocionalna sigurnost, podrška i prihvaćanje.
Postoje li platforme koje slušaju i podržavaju?
Iako se u posljednje vrijeme sve više govori o izazovima s kojima se susreću samohrani roditelji, sustavne platforme i podrška još su nedostatne. “LET kroz svoje aktivnosti – od psihosocijalne podrške do zagovaranja prava – nastoji stvoriti prostor gdje se iskustva mogu dijeliti, a potrebe adresirati”, kaže Jovović.
No, potreban je veći društveni angažman: od financiranja lokalnih inicijativa do osnaživanja roditelja da javno počnu govoriti o svojoj stvarnosti. Jedan od ciljeva Udruge LET upravo je to – graditi most između iskustava ljudi i sustava koji ih treba podržavati.
Za kraj – ono najvažnije
Jednoroditeljske obitelji nisu iznimka, one su dio stvarnosti u kojoj živimo. I zato ih moramo čuti, moramo ih vidjeti – u zakonima, školama, medijima, susjedstvu. Ne zbog suosjećanja, nego zbog pravednosti. Jer svaka obitelj, bez obzira na strukturu, zaslužuje poštovanje, podršku i prostor u kojem može rasti.
TRI STVARI KOJE MOŽEMO UČINITI DANAS – KAO ZAJEDNICA
- Prepoznajmo i poštujmo jednoroditeljske obitelji kao ravnopravni dio društva, bez stereotipa i predrasuda.
- Otvoreno priznajmo i cijenimo postojanje jednoroditeljskih obitelji u našim životima i zajednicama te ih podržimo bez stigmatizacije ili osuđivanja.
- Zalažimo se za promjene u institucijama i medijima koje uključuju i prepoznaju različite obiteljske strukture te osiguravaju jednaku podršku svima.
