Priča o hrabrosti, vjeri i stvaranju sigurnosti nakon rastavljenog braka
Nakon razvoda, za mnoge roditelje počinje novo poglavlje puno izazova, ali i prilika za osobni rast i stvaranje novog početka. Taj proces često nije jednostavan – uključuje niz emocionalnih, financijskih i svakodnevnih prepreka. No iz takvih razdoblja nerijetko izrastaju najdublje životne spoznaje. Takva je i priča Dijane Kulaš, samohrane majke koja je unatoč velikim teškoćama uspjela stvoriti novi dom za svoju djecu – dom ispunjen mirom, vjerom i nadom.
Najveći izazov: Biti sama u svemu
Za Dianu, najteži aspekt cijele promjene bila je spoznaja da je ostala potpuno sama. „Hoću li moći sama s djecom, svim obvezama i problemima – posebno bez obitelji i podrške?“ pitala se. Svakodnevica je bila iscrpljujuća: ustajanja u zoru, odlazak na posao dok dijete ima temperaturu, teškoće u pronalasku pouzdane čuvalice, beskrajni ponedjeljci u kojima sve mora sama. Osim toga, nosila je i teret borbe sa sustavom koji često nije bio na strani samohrane majke, i složene odnose s bivšim partnerom. Kao dodatno opterećenje, jedno od djece ima poteškoće u razvoju, a i sama se suočila s ozbiljnom dijagnozom. „Prošla sam pakao“, kaže jednostavno.
Instinkt koji spašava
U kaosu svakodnevice, došao je trenutak jasne spoznaje. „Moram otići – to je najbolje za mene i djecu.“ Taj instinktivni osjećaj nije bio racionalan, nego duboko unutarnji impuls koji ju je pokrenuo. I kasnije, u novim životnim situacijama, kada je prepoznala da odnos ne vodi prema zdravoj obiteljskoj dinamici, opet je imala snage otići jer je Dijana bila svjesna da njena djeca trebaju stabilnost i da im upravo ona mora biti taj oslonac. Nije tražila idealne uvjete, već je tražila istinu – što je za njih najbolje, dugoročno.
Vrijednosti koje su bile vodilja
U srcu svih odluka koje je donosila bila je jedna stvar: sreća njezine djece. „Mir koji trebamo“, kako ga naziva, postao je putokaz. Odluke nije donosila impulzivno, već s mišlju o tome što će dugoročno izgraditi sigurnost i emocionalnu ravnotežu u njihovom domu. U tom procesu, ključnu ulogu odigrala je vjera. „Bez Boga to ne ide“, kaže nam iskreno te objašnjava kako je kroz teške trenutke, osobnu bolest i izazove, upravo duhovnost bila izvor snage. Osjećaj da nije sama, i da netko vidi njezinu borbu, pomogao joj je da ne posustane.
Snaga nade i svakodnevne borbe
Dijana danas priznaje da još uvijek nije sve riješeno. Situacija sa stanovanjem još je nesigurna, zdravstvene borbe su prisutne, a roditeljstvo je samo po sebi svakodnevni izazov. No sada ima temelj ispod sebe – i emocionalni i duhovni. Djeca su stabilnija, osjeća se sigurnije, a u svakodnevnim malim stvarima nalazi snagu.
„Živim dan po dan“, kaže, „ne gledam previše unaprijed, ali sada imamo sigurnost koju nismo imali prije sedam godina. I to je najvažnije.“
